Osnovna škola Slavka Kolara Kravarsko

1. KAKO SAM POSTAO NOVINAR?

Zašto ste se odlučili postati novinarom?

Odluku da želim biti novinar donio sam nakon što sam na trajektu upoznao jednog novinara Sportskih novosti čije sam tekstove s oduševljenjem čitao. Skupio sam hrabrost prišao mu i rekao: "Ja bih želio biti sportski novinar, ali ne znam odakle početi." Odgovorio mi je da su moja želja i činjenica da volim sport dobra podloga, ali da za njihovu realizaciju moram pronaći neku redakciju koja traži honorarne suradnike i da budem uporan i napravim sve što urednik od mene bude tražio.

Taj me razgovor toliko ohrabrio da sam već iduće jeseni počeo raditi  kao honorarni suradnik sportske redakcije splitskog dnevnog lista „Slobodna Dalmacija" i vrlo brzo  sam sjedio „samo dvije stolice od  mog novinarskog idola sa trajekta" na svim utakmicama Cibone u Domu sportova. 

Oduševljava me ta atmosfera prepune dvorane, uzbuđenje, navijanje, adrenalin, ali najviše činjenica što su me i moj idol, ali i ostale starije kolege, mene početnika, prihvatile „kao da sam sto godina s njima".  Još veći krug novinara-kolega upoznao sam na stadionu Maksimir, pa na rukometu, vaterpolu .... i svi su mi oni pomagali i podrškom i savjetima. Brzo sam uvidio da mi njihovi savjeti pomažu u poslu  i nisam se ustručavao pitati za mišljenje starije kolege koji su imali odgovore na sva moja pitanja. Znao sam da ne smijem prokockati povjerenje tih divnih ljudi koji su mi nesebično pomagali u otkrivanju tajni novinarskog posla za koji sam već tada znao da će mi biti životni poziv.

Je li netko utjecao na Vaš izbor zanimanja, dakle da postanete novinarom?

Teško mi je istaknuti neko konkretno ime koje je imao presudan utjecaj da postanem novinar ali znam da je bilo „stotine malih poticaja" od kolega koji su me usmjeravali i korigirali  u poslu. Mnogi od njih dali su mi savjete koje i danas pamtim i koje sam nastojao prenijeti mlađim kolegama. Jedna od njih je kada sam u mladenačkom zanosu napisao „sve ono što sam mislio da bi političari trebali napraviti" i predao tekst uredniku, a on me nakon što ga je pročitao pozvao u sobu i rekao: „Slušaj, mali, ako pucaš na zeca nemoj, pucati iz topa jer ćeš ga raznijeti i nećeš imati ništa od zeca, ali ako pucaš na medvjeda, nemoj to raditi zračnicom jer ćeš ga samo razljutiti". Bilo je još puno takvih zgoda i anegdota od kojih pamtim i onu kada sam u želji da „budem prvi" objavio vijest koju, iako točna i istinita, nisu potvrdili tadašnji partijski lideri. Njezino objavljivanje izazvalo je rasprave u nekim političkim krugovima i ja sam se istinski uplašio za svoj posao, ali je i tada, kao i mnogo puta kasnije, moj urednik stao uz mene i ohrabrio me riječima: „Ma nema novinara koji u životu nije napisao neku glupost, da samo znaš koliko sam ih ja napravio, ali nemoj to više raditi i kada si u dilemi nazovi mene ili pitaj nekog starijeg". Taj savjet sam poslušao, naravno da sam i radio greške u poslu, ali sam i stekao krug prijatelja među starijim kolegama koji su me podrškom i savjetima pratili tijekom moje novinarske karijere i sada mogu reći da su ti dobri ljudi i vrsni novinari najzaslužniji što sam „postao novinarom".

Jeste li htjeli postati nešto drugo osim novinarom?

Htio sam jer novinarstvo nije bilo moj prvi izbor nakon završene srednje medicinske škole nakon koje sam planirao upisati i diplomirati na Medicinskom fakultetu i maštao kako će epidemiologija biti područje mog budućeg interesa i stručnog usavršavanja.

Zapravo, novinarstvo mi nije bilo ni drugo na listi zanimanja  jer sam na fakultetu Političkih znanosti odabrao grupu predmeta iz međunarodnih odnosa i tome posvetio i diplomski rad, ali već na trećoj godini studija znao sam da od moje diplomatske karijere neće biti ništa i da želim biti sportski novinar koji će putovati po svijetu i izvještavati s velikih sportskih događaja.   

2. MALO O NOVINARSKOME POSLU

Kako biste vi ukratko opisali što je posao novinara?

Najkraći opis bio bi da novinar prikuplja, obrađuje i objavljuje informacije u medijima.  Novinare možemo podijeliti na novinare pisce i novinare urednike. Novinari  pisci prikupljaju i pišu informacije u obliku teksta dok novinari urednici organiziraju prikupljanje određenih informacija i odlučuju o tome je li informacija ili vijest, koju mu je dostavio novinar pisac, važna za objavljivanje.

Ja sam desetak godina na početku karijere bio novinar pisac, a onda trideset godina novinar urednik i ako me pitate što sam više volio raditi, tu dileme nemam.

Sto puta sam više volio biti novinar pisac jer sam se tada trebao koncentrirati samo na  tekst, a netko drugi, odnosno novinar-urednik, pobrinuo se za naslov, korekturu, redakturu... i u konačnici preuzimanje odgovornosti za tekst koji sam ja napisao, a on ga je „samo" objavio.

Koja je po Vama prednost novinarskoga posla, a koji nedostatak?

Novinarski posao je dinamičan, stresan i izazovan, ali  je svakako i jedan od najdinamičnijih i najraznolikijih poslova.  Novinar mora imati široku opću kulturu i biti informiran iz različitih područja. Mora se jasno izražavati i dobro vladati pravopisom i gramatikom materinjeg jezika, a kod putovanja u inozemstvo važno je i poznavanje stranih jezika. Danas svaki novinar mora znati raditi u računalnim programima i poznavati osnove elektroničkog prijenosa informacija. 

Ako ispunjavate ove uvjete, onda vam je novinarstvo lagano, užitak i najbolji posao na svijetu koji nikada nije isti jer možete cijeli život pratiti nogomet, ali nikada nećete moći napisati dva ista izvještaja s utakmice jer je svaka utakmica posebna i neponovljiva. 

Za mnoge je najveći nedostatak novinarstva što ne postoji klasično radno vrijeme, od 8 do 16, a u mnogim  tvornicama i od 6 ujutro, nego je ono fleksibilno. U novinarstvu možete dva-tri dana i ne doći na posao jer nije „važno radno vrijeme", nego članak koji morate napisati u određenom roku. S druge strane mnogi novinari trebaju biti dostupni svojim redakcijama 24 sata dnevno, a kod sportskih novinara je normalno da se subotom i nedjeljom najviše radi i ako je neki događaj tijekom blagdana onda se mora raditi i za Novu godinu, Božić, Uskrs…

Taj posao stvarno morate voljeti i imati puno razumijevanja u bližoj i široj obitelji kako  bi uskladili profesionalne i privatne obaveze.

Možete li izdvojiti neki trenutak iz svoje novinarske karijere koji će vam zauvijek ostati u sjećanju?

Evo priznajem da ne mogu „izdvojiti neki trenutak" ali mogu nabrojiti „stotinu trenutaka za sjećanje", samo ne znam otkuda početi?

Možda od izvješćivanja s mojih prvih Zimskih olimpijskih igara1984. u Sarajevu ili Ljetnih igara iste te godine u Los Angelesu na kojima je moj pokojni  prijatelj Matija Ljubek osvojio zlatnu medalju u kanuu, ili zlatne medalje rukometaša na OI u Atlanti 1996., na kojoj sam,  uz izvješćivanje za svoju agenciju HINA-u, obnašao i dužnost press atašea Hrvatske olimpijske delegacije,  a takvu „dvojnu dužnost" obnašao sam i na svojim posljednjim Olimpijskim igrama u Sydneyju. Što od toga još izdvojiti?

Možda četiri putovanja u Australiju ili tri u Ameriku. Ubrojio bih tu i posjet slapovima Niagare, koji istina nije bio vezan uz neki događaj, ali je uz sportsko novinarstvo u sklopu kojega sam više puta posjetio Atenu, ali i Moskvu, Laussaneu te Japan, Brazil, Argentinu i Urugvaj. Možda su ta putovanja i susreti s ljudima iz različitih kultura nešto što treba pamtiti i svakako istaknuti da sport, a time i moj posao,  povezuje i obogaćuje ljude.  

3. NOVINARSKA PRAVA I MEDIJSKA SLOBODA

Često se govori kako svi ljudi imaju svoja prava i vrlo smo osjetljivi kada se ona ne poštuju. Koja bi, po Vama, prava trebala biti poštovana kad su novinari u pitanju?

Sasvim je normalno da su ljudi „osjetljivi kada im se ne poštuju njihova prava" i ako ćemo se složiti da su i novinari  ljudi, onda je logično da i oni budu ljuti kada, na primjer, ne mogu dobiti  stalno zaposlenje?

Morate znati da u mnogim redakcijama „najveći dio posla" obave slabo plaćeni honorarni suradnici koji za manju plaću rade isti posao kao i stalno zaposleni. Ima i kolega koji rade temeljem Ugovora o radu koji moraju potpisivati svakih šest mjeseci ili godine dana, a kada dođe kriza i treba otpustiti neke zaposlenike, uvijek „prvi lete" honorarci.

Obično su „prava novinara" bolje regulirana u redakcijama koje su u državnom vlasništvu od onih kojima je privatni kapital  „gazda" kojeg jedino zanima njegova zarada zbog čega često i zloupotrebljavaju medije. 

Naravno da bi trebalo zaštititi te novinare u čemu moja generacija očito nije uspjela pa se nadam da će vaša generacija biti puno uspješnija u rješavanju problema vezana uz „novinarska prava", ali  i svih drugih „prava".

Mislite li da se u Hrvatskoj prava novinara dovoljno poštuju?

Ne mislim, nego znam da se „dovoljno NE poštuju", ali tu ne smijem generalizirati pa ni ja na vlastitom primjeru ne mogu reći da su mi bilo kada i  na bilo  koji način  bila „ugrožena moja novinarska prava". Međutim, ja pripadam onoj manjoj skupini novinara koji su imali sreće zaposliti se kod poslodavca, u mojem slučaju države, koji poštuje odredbe iz Kolektivnog ugovora u kojima su „lijepo zapisana"  prava i obveze i radnika i poslodavaca. Dok se i novinari i poslodavci drže odredaba iz Kolektivnog ugovora,  problema nema jer oni nastaju onog trenutka kada „gazde" u medijima vide „mogućnost za stjecanje zarade" .

Evo vam  primjera kako oni kako oni to rade: 

Ako je za normalno funkcioniranje redakcije, po svim međunarodnim standardima, potrebno dvadeset stalno zaposlenih novinara, „gazda" će ugovore o radu dati, odnosno stalno zaposliti, samo četvoricu. Preostalih 16  ljudi, koji moraju raditi da bi se mogao obaviti posao, riješit će tako da će još četvorici ponuditi Ugovore o radu, koji će im, „ako budu pisali što im se kaže", produžiti za još godinu dana, a preostali posao obavit će, naravno, honorarci. Prije sam vam rekao da svi novinari počinju kao honorarci, ali problem je u tome što neke kolege i po 10-15 godina rade kao honorarni suradnici bez ikakvih izgleda da dobiju stalno zaposlenje i zato možemo reći ne da se njihova prava ne poštuju dovoljno nego da se, u njihovu slučaju, ona nikako ne poštuju.

Uz pojam novinarskih prava vežemo i pojam slobode medija. Što za Vas znači medijska sloboda?

U svim demokratskim državama Ustav,  kao najvažniji zakon pojedine zemlje, jamči slobodu izražavanja i slobodu tiska. Sloboda medija znači da možete slobodno izreći svoje mišljenje, ali to mogu i svi drugi ljudi koji na drugačiji način gledaju na neke teme i društvene probleme pa onda govorimo o pluralizmu medija. To pravo, da slobodno iznesete svoje mišljenje, vrlo je važno jer ja pamtim vremena kada se zbog izgovorene ili napisane riječi završilo u zatvoru.

Zato slobodno prikupljanje i objavljivanje informacija, koje su važne i za informiranje javnosti, pripadaju temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

Medijske slobode znači otvorenost medija za iznošenje različitih mišljenja, uvjerenja i sadržaja, ali pri tome uvijek treba paziti da „nametanjem svog mišljenja" ne ugrozim pravo nekog drugog da i on slobodno izrazi svoje mišljenje koje može biti potpuno suprotno od mojeg.  Za je najbolju definiciju medijskih sloboda dao poznati francuski književnik i filozof Francois Voltaire koji je prije više od 300 godina napisao: „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš".

Mislite li da su u Hrvatskoj mediji dovoljno slobodni?

Ma ne postoji zemlja na svijetu gdje su mediji dovoljno slobodni, a i sloboda medija nije neka trajno zadana kategorija, nego nešto za što se novinari širom svijeta svakodnevno bore. Mnogi od njih u toj borbi vode višegodišnje sudske sporove, a puno ih završe u zatvoru ili budu ubijeni. 

Svake godine organizacije koje se bave medijima, kao što su Reporteri bez granica, objavljuju procjene medijskih sloboda i ove godine su napisali da je lani zbog pandemije u čitavome svijetu došlo do „drastičnog srozavanja slobode medija".  Oni su pratili stanje medijskih sloboda u 180 zemalja svijeta i Hrvatsku su stavili na 56. mjesto.  Možemo reći da je to zadovoljavajuće, jer smo u „zlatnoj sredini", a  i  jer svake godine  pomalo napredujemo na toj listi.

Međutim, ja sam sportski novinar koji je pisao o rukometnoj i vaterpolskoj reprezentaciji Hrvatske koje su  igrale u finalima i osvajale zlatne olimpijske medalje i naslove svjetskih prvaka, a pratio sam i nogometnu reprezentaciju Hrvatske koja je u sportu, koji se smatra „najvažnijom sporednom stvari na svijetu",  jednom osvojila treće, a jednom drugo mjesto. I kako sada mogu prihvatiti činjenicu da su „reprezentacija za koju i ja na neki način igram" tamo "neki Reporteri" stavili na 56. mjesto?

Osobno smatram da Hrvatska po medijskim slobodama objektivno  zaslužuje i "malo bolju poziciju", ali moramo poštovati rezultate do kojih su došle institucije koje se bave istraživanjem „slobode medija".

Možete li navesti primjer neke države koja je idealan primjer slobode medija?

Ne mogu jer takva zemlja ne postoji, ali mogu vam dati podatke istraživanja Reportera bez granica koji su procjenjivali situaciju u medijima u 180 zemalja i po njima samo u 12 zemalja svijeta stanje medijskih sloboda može se ocijeniti dobrim.  Dakle, ne idealnim, nego „dobrim".

Na vrhu popisa su skandinavske zemlje: Norveška, Finska, Švedska i Danska, a na začelju  Kina, Turkmenistan, Sjeverna Koreja i Eritreja.

Skandinavske zemlje drže prva mjesta i na mnogim drugim listama i pripadaju najrazvijenijim zemljama na svijetu i onda i nije čudno da su najbolje i po medijskim slobodama.

I ZA KRAJ…

Što biste poručili mladim ljudima koji osjećaju novinarski poziv?

Da se vode svojim osjećajima i dobro ste zamijetili, novinarstvo je poziv, a ne zanimanje. I ako ga tako shvatite, taj posao bit će vam izazovan, a ne stresan.

U njemu je najvažnije da vam ljubav prema ljudima i istini uvijek bude na prvom mjestu, a važno je i pridržavati se profesionalnih standarda jer ćete time izbjeći objavljivanje neistine, manipulacije činjenicama i gubitak etičke dimenzije slobode izražavanja.

Ali, ako osjećate poziv, nemojte puno razmišljati, nego odmah zatražite da vas profesor uključi u novinarsku radionicu ili uređivanje školskih novina i brzo ćete vidjeti je li taj posao za vas,  ali istodobno morate nastaviti marljivo učiti sve predmete kako biste stekli široko obrazovanje. Ne zaboravite da se novinarstvom možete baviti i nakon što završite Pravni, Ekonomski, Filozofski,  pa i Medicinski fakultet, jer tada vam nitko neće moći reći da niste ekspert za područje ekonomije, medicine, prava ili nekog drugog sektora koji ćete kao novinar pratiti i o njemu pisati ili izvješćivati.  

Novinarstvo je i zanat i vještina koja se stječe učenjem i vježbanjem i kada to savladate, „taj zanatski dio", možete pisati o bilo kojoj temi uvijek imajući na umu kriterije profesionalizma i etike, ali najvažnija je ljubav prema tom pozivu.

Intervju pripremila i napisala učenica Leona Makovec uz pomoć profesora Damira Matoševića, voditelja Novinarske skupine.